Katrin se
spusti pokraj smokve i skide haljinu. Čvornovate smokve i zid od grubo složenog
kamena štitili su je od sunca i pogleda. Bio je avgust, rano jutro, vreme kada
zru i mirišu smokve u Malinskoj. Sklopljenih očiju, ležeći, čula je kako obalu
zapljuskuje more. Poneki krik galeba u daljini i kotrljanje šljunka pokrenutog malim
talasima bili su jedini zvuci koji su dopirali do nje. Ponekada bi osetila kako
joj vetrić dodiruje lice, a iznad nje zatrepere smokvini listovi, pa se sve opet
umiri. Gledala je kroz grane i lišće u čisto i plavo nebo, osećajući se
opušteno i srećno, stalno se osmehujući zbog nečega. Pokuša da čita, ali posle
nekoliko rečenica zaključi kako nije spremna za to. Odloži knjigu i prepusti se
uživanju.
Već deset godina dolazi jednom godišnje
u ovo malo primorsko mesto, u istu kuću, kod istih dragih ljudi, provodeći
mirno odmor, gledajući u male oči zrelih smokava. Svake godine isto: kupanje,
šetnje, jelo u istom restoranu... i mnogi sati provedini ispod male smokve uz
plažu. Ali, njoj to nije bilo dosadno. Jutros je mirisalo i prosušeno, tek pokošeno
seno i to je podseti na odmore provedene u planinama njene zemlje. Ipak, ovo se
ni s čim ne da uporediti, mislila je
Katrin. Ona je imala i svoj razlog da tako misli – niko od gostiju u kući nije
bio bolje prihvaćen od nje. Za ovo mesto su je vezivale neke lepe uspomene.
Sećala se kako je davno, još kao devojčica, s roditeljima dolazila u ovu kuću,
ostajući gotovo po celi mesec. Osećala se slobodno, opušteno, kao da je u svom
mestu i svojoj kući. Svi su je ovde cenili, voleli, ukazivali joj pažnju, čak i
više nego što bi se moglo pomisliti.
– Kako lep dan – čula je glas gospođe
Marije.
– O, da. Danas je zaista predivno.
– Doneću nam kafu u vrt – kaza Marija
odlazeći u kuću.
Jutarnja kafa pod smokvom beše
svakodnevni mali ritual koji su njih dve stalno ponavljale. Sa starim
mesinganim poslužavnikom čije su ivice bile blago zaobljene a ručke s
imitacijom slonove kosti, dve porcelanske šoljice, zdelicama za šećer, mleko i
kafu, Marija bi dolazila laganim korakom preko travnjaka pod smokvu. Volela je
tu ženu. Njihov odnos je bio prisan, s godinama sve prisniji. Ti stari
usamljeni ljudi živeli su mirno, povučeno, sa besprekornim redom i umerenošću u
svemu. Kuća im nije bila velika, ali je bila skladna, uredna, s dušom. Katrinka je bila zadovoljna.
Ona je tu našla svoj mir i rado je dolazila. Domaćini joj nisu mnogo govorili o
sebi, nisu ni nju previše zapitkivali. Onoliko koliko je bilo neophodno. To joj
je odgovaralo. Povremeno bi je pozvali na večeru, ponekada bi ona njih izvela u
restoran i time se sve završavalo. Ipak, neka pritajena obostrana ljubav
postojala je među njima.
– Večeras imamo malu zakusku – prozbori
Marija. – Dolaze nam gosti.
Katrin je pogleda odlažući šoljicu na
poslužavnik. Pre nego što je mogla bilo šta reći, Marija nastavi:
– Bilo bi nam drago da nam se
priključite. Malo društvo, ništa posebno.
– Pa... ne znam da li je zgodno.
– Zašto ne? To su naši stari poznanici
iz Francuske. Kolet i Mirko.
Nakon malog ustezanja, Katrin je ipak pristala.
Dan joj je prošao u kupanju i razgovoru
sa švedskim turistima. Mladi bračni par sa prekrasnim sinčićem koji se bio
zalepio za nju. Celog dana morala je da mu crta, pravi kulu od peska, da ga uči
da pliva... Roditelji su pokušavali da ga odvoje od nje, ali bez uspeha. Mali ju
je zavoleo. Nije joj smetalo. Mislila je kako je i sama trebalo da se uda, da ima
muža, kuću i jednog takvog mališana. Godine su prošle, a ona je, eto,
sama. Nije joj bilo žao, ali je često pomišljala kako možda nije sve trebalo
biti tako.
Pred veče, dok je sunce zalazilo za visoke
vrhove planina i kupači odlazili s plaže, Katrin je odšetala do centra mesta da
kupi neko piće i mali poklon za gospođu Mariju. Imala je dosta vremena. Nije
trebalo da žuri. Koračala je lagano rivom, uzdignute glave, isturenih grudi,
vitka i uspravna, još lepa i mladolika. Po njoj se videlo da je osoba koja je u
životu znala sve podrediti sebi. Prefinjena lepota kroz svaki njen pokret i
gest davala je sliku drage i prijatne žene. Često bi osetila kako se muškarci
okreću za njom, za njenom elegantnom figurom i dražesnim hodom.
Sto je bio postavljen na verandi sa otvorenim
pogledom na more. Samo zeleni vrt sa smokvama, trešnjom i nekoliko ukrasnih
grmova delio ih je od plaže. U daljini se videlo nekoliko čamaca
i čula muzika iz obližnjeg hotela. Veče je bilo prijatno. Ni toplo, ni sparno.
Pirkao je blagi vetrić, mirisala borovina i more, prolazili su zaljubljeni
mladići i devojke, deca s majkama što je sve davalo vernu sliku leta kome se
uskoro bližio kraj.
Katrin je sedela na čelu
stola. Marija je insistirala da ona tu sedi jer se s tog mesta najbolje videlo
more. Znala je koliko to ona voli. S njene leve strane sedeli su Mirko
i njegova žena, a s desne Marijin muž Luka i Marija. Nakon upoznavanja, u
početku se razgovaralo o tome gde ko živi, šta radi, kako je lepo ovo mesto,
vreme, more... Katrin se trudila da bude srdačna. Primetila je odmah kako je
Mirkova žena vrlo lepa, negovana i sigurno mnogo mlađa od njega. Njene crne oči
titrale su kao žeravica, stalno se smejala, gestikulirajući rukama veselo je
povremeno micala dugu kosu s lica i pokušavala da bude duhovita. Njoj je sve to
lepo pristajalo. Slabo poznavanje jezika izazivalo je u pojedinim trenucima
salve smeha. Ona se nije ljutila,
nego se i sama od srca smejala.
Mirko je bio jedan od onih zagonetnih ljudi kod kojih je
teško zaključiti šta misle. Krupne glave s malim, reklo bi se pomalo kicoškim
brčićima, jakog tela, kosmatih grudi i ruku, pušio je i uglavnom puštao Kolet
da priča. Bio je to čovek koji je Katrin na prvi pogled odbijao. Ona je
verovala u svoj instinkt po kome je prvi utisak presudan: da ili ne. Nije to
bila isključivost. Ne. Ali, Katrin je verovala u sebe da zna da proceni ljude i
da se u tome nikada nije prevarila. Ako joj se neko na prvi pogled ne svidi,
znala je da nema šanse da se to kasnije dogodi. Ta rezerva bi zauvek ostala.
Katrin je primećivala njegove poglede sve češće usmerene prema njoj, čak pomalo
bezobrazne i očite kada su bile u pitanju njene grudi ispod lagane večernje
haljine. Trudila se da njen pogled bude upućen prema sagovornicima, a on je,
opet, gledao samo u nju i kao da je govorio: samo vi pričajte, ja sam našao
svoju žrtvu. Njoj je to smetalo. Poznavala je takve tipove. To su oni koji
misle da mogu da imaju svaku ženu, da su superiorni, oni umišljeni i
samouvereni pomalo sirovi muškarci.
– A sada ćemo moj profesor i ja da nazdravimo po još jednom
ljutom. Pozivamo i dame da nam se pridruže – rekao je Luka točeći lozovaču u
čaše.
Katrinka nije pila, ali, hajde, jednu
može. Društvo je bivalo sve veselije. Veče je bilo prelepo. Jedno od onih koje
se pamti. Opuštenost se osećala kod svih, samo je Mirko bio mačak koji vreba.
Smeh je odzvanjao vrtom. Jelo je bilo ukusno, sve sami morski specijaliteti za
koje je Marija bila prava majstorica. Zatim se točilo crno vino u bukarice.
Neko izuzetno vino s ostrva koje je Luka sam pravio i čuvao za posebne prilike.
Katrin je prvo pomislila da je slučajno,
tek tako – Mirkova noga ispod stola dodirnula je njenu natkolenicu. Uskoro se
to ponovilo, sada već mnogo otvorenije. Pokušala je malo da se pomeri. Kada
se to počelo dešavati sve češće, postalo joj je neprijatno. Splasnula je njena
opuštenost i veselost. Osećala je neki grč i nedoumicu šta da učini. Vrhunac drskosti bio je kada je osetila njegovu ruku među
svojim kolenima. Vreo plamen zapljusnuo joj je lice i doveo u stanje besa i
bezizlaza dok je pokušavala da povuče haljinu naniže. Najradije bi ga tu pred
svima pljesnula preko lica i napustila društvo, ali se suzdržavala. Nadala se
da će prestati. Mislila je da će njen ljutiti pogled da odvrati drznika. Kada
se to nije desilo, kada se njegova ruka počela zaletati sve češće, naročito u
trenucima kada bi svi prasnuli u smeh nakon nekog ispričanog vica, Katrin
odluči da nešto preduzme. Onog trenutka kada oseti njegovu ruku dublje, tamo
gde joj nikako nije bilo mesto, kao opržena žeravicom naglo poskoči. Još je
stajala kod stola držeći ruke na njemu i gledajući u tanjire.
– Šta vam je, Katrin? Nije vam dobro? –
uplaši se Marija.
– Ništa – slaga Katrin. – Možda od vina.
Vratiću se odmah.
Pošla je vrtom pa stepeništem i dugim
hodnikom u kuću do kupatila. Glasovi u vrtu su zaumukli. Osećala se
glupo. Uši su joj gorele, a krv navrla u glavu. Bila je ljuta, toliko ljuta da nije mogla da se prepozna. To je bio bes
koji je svom snagom kipeo iz nje. To joj se nikada pre nije dogodilo. Kakav
drznik, mislila je Katrin.
Stala je pred ogledalo, umila se,
popravila nemarno frizuru, dugo posmatrala svoje duguljasto lice i duboke oči
razmišljajući zašto se baš njoj to dogodilo. Nikakav povod mu nije dala. Taj
ljigavac! Pored tako lepe i mlade žene. Kakva drskost, kakva drskost...
odzvanjalo je u njenoj svesti.
Odjednom, novi šok. Iznenada je u
ogledalu ugledala njegov lik. Stajao je iza njenih leđa s nekim glupim i samouverenim
osmehom na licu. Katrin nije mogla da veruje svojim očima. Zadrhtala je od
ljutnje i naglo se okrenula:
– Vi...! – procedila je ljutito kroz
zube, želeći da ga smoždi.
On se i dalje glupo cerekao. Koraknuo je napred spustivši
ruke na njena gola ramena, pokušavajući da je privuče i poljubi. Te šape ona
nije mogla da otrpi. I, tada se desilo ono što je sigurno iznenadilo i njega i
nju. Snažno ga je kolenom udarila u predeo donjeg dela trbuha, a onda još
jednom dlanom preko lica i nosa. Bio je to iznenadni udarac neodmerene snage od
koga zastaje dah. Videla je još kako on pada na kolena raširenih očiju, držeći
se za trbuh i kako mu iz nosa curi tanak mlaz krvi. Katrin je uplašeno istrčala
u hodnik, ostavljajući ga u toj smešnoj pozi, a onda je laganim korakom
hodnikom i stepeništem otišla u vrt.
– Je li vam dobro? – povikali su svi u
glas ustajući.
– Jeste, dobro mi je. To je valjda zbog lozovače
i vina – slaga Katrin.
– Pošlo moja muš vama pomoć – kazala je
Kolet.
– Izvinite, otići ću malo do mora – dodala je Katrin.
Svi su začuđeno gledali za njom dok je odlazila prema plaži.
Нема коментара:
Постави коментар