петак, 9. новембар 2012.

TRENUTAK


Jedna je devojka pritrčala pod moj kišobran, iznenada, u trenutku kada se slap kiše sručio na ulicu. U tom žarkom letnjem danu ništa nije obećavalo takav iznenadni prolom oblaka, mada sam za svaki slučaj, videći oblačke koji dolaze i polazeći da kupim novine, kišobran poneo i otvorio s prvim krupnim kapima. A kada je snažno linulo, zastao sam kraj jednog izloga i za trenutak cipele su mi bile pune vode i nogavice mokre sve do kolena. Prolaznici su se posakrivali kuda ko, u haustore, trgovine, kafane, ili samo pod drveće uz trotoar. A sevalo je i lilo nemilice. Takvu kišu nisam odavno video. Niz strmu uličicu odjednom je potekla prava bujica noseći sve pred sobom. Voda je sa terase obližnjeg kafića zahvatila prevrnute plastične stolove i stolice i kao od šale ponela preko malog trga.
U trenutku dok se hvatala za dršku kišobrana i pribijajući leđa uz izlog, naši su se pogledi sreli.
– Oprostite – zbunjeno je promucala. – Jednostavno nisam znala šta bih.
Nisam odgovorio ništa i sam zbunjen, više njenom lepotom nego što je neko iznenada utrčao pod moj kišobran. Gole mišice su nam se ovlaš dodirivale i osećao sam neko čudno strujanje koje je prožimalo moju kožu. Poželeo sam tog trena da to što duže potraje, kiša i taj blaženstveni dodir. Nije pomakla ruku, samo je zurila u zavesu kiše koja je kosimice zalivala sve ispred nas. Ćutala je. Gledao sam u njenu neobično dugu kosu, sve do ispod struka, kakvu današnje devojaka sve ređe imaju. Lice joj nisam jasno video, jer sam bio viši od nje, pa sam i dalje zurio u kosu, tanke ruke, belu bluzu i kratku od kiše slepljenu suknju nežne rumene boje.
Kiša je i dalje padala, na mahove donoseći snažne pljuskove, a vetar je savijao grane drveća na sve strane. Sav mokar, sada već do pasa, požalio sam što sam izašao iz iznajmljene sobe u simpatičnom pansionu s ljubaznim osobljem. U grad sam ponovo došao nakon mnogo godina bez nekog određenog cilja, tek da probudim neke uspomene iz detinjstva, da se prisetim svih lepih događaja i dana provedenih na školovanju, šetnji korzoom gore i dole, zelene reke i s nadom da ću možda sresti neko poznato lice. Nisam bio planirao koliko ću ostati i kuda ću krenuti dalje, jer sam bio slobodan i bez obaveza. Prvog jutra obišao sam poznate ulice u kojima su kuće imale tragove skorašnjeg rata, sa rupama od metaka i šrapnela u zidovima, neke napuštene, otvorenih prozora sa pocrnelim i pocepanim zavesama koje su lepršale prema ulici. Onda sam otišao do pijace koja mi se sada učinila nekako jadnom i malom, bez prodavača, osim dva mesta sa naslaganim zrelim dinjama i lubenicama. Produžio sam uličicom ispod nje, razgledao Đački dom u kome sam nekada kao učenik stanovao, posmarajući ga sa svih strana. Izgledao je očajno loše. Kroz otvoren prozor u suternu zavirio sam unutra i video prostor zatrpan starudijom, nekada naše kupatilo u kome smo se gologuzi kupali dok nas je voda iz tuševa s plafona u mlazevima polevala. Obišao sam zgradu i dugo stajao pred njenim licem, gledajući ulaz, oštećenu fasadu i najviše prozor na prvom spratu kroz koji su me čaršavom uzvlačili drugari kada bih zakasnio u povratku pre nego što se Dom zatvori. Znao sam se vraćati veoma kasno, nakon što bih otpratio jednu devojčicu na periferiju grada, prolazeći pored groblja, sa malim strahom posmatrajući sveće koje su sablasno gorele u noći.
Jesam li se u ovaj dragi grad vratio zbog nje, možda potpuno i nesvestan tog svog postupka? Jesam li se ponadao da bih je mogao sresti, možda sada veoma promenjenu, ispijenog lica, bez one njene duge crne kose, sada možda sede... Verovatno ni sam sebi to ne bih priznao ili bih našao neki drugi izgovor. I gde je ona sada posle ovog rata u kome su njeni i moji, i oni treći, besmisleno vodili borbe do istrebljenja? Možda je u gradu, a možda negde daleko, čak u nekoj udaljenoj zemlji. Ima li porodicu? Je li zdrava? Ima li nešto sačuvano od njene lepote? I kada bismo se sreli, kakav bi to susret bio? Sa osmehom ili se ni prepoznali ne bismo?
Kiša je polako prestajala. Sitne kapi su još sipile, voda je žuborila u olucima i slivala se niz ulicu. Probudio se žamor, a i sunce je prosulo zlataste niti između oblaka.
– Sva sam mokra – prekide tišinu devojka gledajući u suknju pripijenu uz bedra i skvašene sandale s potpeticama.
Bilo je neke čarobne ljupkosti u njoj kada je sva osmehnuta podiga glavu i pogledala me, od čega sam iznenada zadrhtao. Opčinili su me sjaj i dubina tih očiju. Je li se Bog poigrao sa mnom? Njena crna i ravna kosa koja je uokvirivala glavu beše suva i sjajna, osim dela pri samom dnu na leđima koji je kiša natopila, a lice mi se činilo sasvim poznato. Na desnom obrazu pored usana imala je mladež, sličan onome kakav sam i sam imao. A i pogled uperen prema meni beše prepoznatljiv, i osmeh koji je plenio, i smireni pokreti... činilo mi se i miris njene kože.
– Izvinite što sam tako drsko utrčala – reče u jednom trenu i isto tako brzo bez pozdrava krenu niz ulicu.
Gledao sam njeno vitko sićušno telo s kosom koja je lepršala dok je odlazila, koracima tiho dotičući tlo. Pitao sam se ko je ta devojka i ko je poslao pod moj kišobran? Je li se sudbina poigrala sa mnom? Je li me njen lik samo podsetio na onu dugokosu devojčicu? Možda to beše samo neka slučajna sličnost, ili je sve imalo neku čvršću vezu?
Pre nego što je zamakla iza ugla, poželeo sam da je zovnem, ali to nisam učinio. Pokušavao sam da zadržim njen lik u sećanju i dalje ukopan stojeći uz izlog.

Нема коментара:

Постави коментар