Tog leta, sredinom avgusta, dok je stajao na obali i
posmatrao uzavrelu plažu, Andrej je primetio jednu gospođicu, prepunu otmenosti,
kako prolazi pored njega. Način na koji je pokretala telo, meki hod pun
gracioznosti, njenu celu dopadljivu figuru nije mogao da ne zapazi. Ti zacakljeni
obrazi kao kod devojčice, rumene usne, njen pogled naivne prostodušnosti, duge
ruke pokrivene zlatnim paperjem kao breskva, učinili su mu se poznati. Prodorno
ju je pogledao pravo u oči dok je polako ulazila u more. Učinilo mu se da je ovlašno
napućila usne i nije bio sasvim siguran da li je njenim licem prominuo i jedva
uočljiv osmeh. Bilo je neke sputane stidljivosti u celoj njenoj pojavi.
Odjednom se prisetio da je ona na isti način prolazila tuda i
prošle godine i da je zapazio kako ima lepo telo. Ta devojčica je sada postala
žena detinjastog vedrog lica i zaobljenih grudi.
Primetila ga je već
poizdalje, ustajući sa ležaljke, čim je rešila da uđe u more i osveži se.
Stajao je uz plažu i posmatrao tu vrevu u užarenom letnjem danu u kome su svi
spas tražili u vodi ili pod krošnjama visokih borova, u hladu. Dolazila je već
nekoliko godina u isto mesto i na istu plažu, još kao devojčica. Njeni su bili
zaljubljeni u ovo mesto i smeštali su svoje ležaljke uvek u blizinu jednog bora
koji se nakrivljen nadnosio i nad more.
Setila se njegovog lika iz
prošle godine. Ma koliko se trudio da bude diskretan, primetila je te povremene
poglede prema mestu gde se nalazila, blizu njega. Nije bio sam, kao ni ona, uostalom.
Pokušavala je oceniti koliko ima godina, svakako više od nje, ali je izgledao mladoliko.
Ona nije pokazivala nikakavu određenu zainteresovanost za poznanstvo s njim,
ali joj je, ma koliko to izbegavala sama sebi priznati, godilo njegovo zanimanje
za nju. Onda je završilo njeno letovanje, otputovala je i zaboravila na taj
mali događaj.
Nije podnosio vrelinu leta i stalno je kada nije bio u
moru, sedeći ili ležeći ispod suncobrana, čitao knjigu. Povremeno je nešto
zapisivao ili duže pisao, zaneseno, sasvim isključen od zbivanja oko sebe.
Voleo je ovo mesto i bio srećan ako bi ga zaticao slobodno. Svi su ga mogli
zapamtiti po tom suncobranu, a i po tome što je neprestance bio s knjigom.
Kada je prvi put lani ugledao tu devojčicu koja dozreva,
vitku, kakve najčešće nisu bile one koje je primećivao, zadivila ga je njena
lepota. Svaki put kada bi prošla pored njega da bi ušla u more, čak kada bi
imao i oboren pogled na ono što čita, nekim čudom, ni sam ne znajući kojim,
podizao je glavu i pogled bi mu se zaustavljao na njoj. Šta se to dešavalo,
kakva unutrašnja sila i tajna je dovodila do toga da podigne glavu i primeti je
u pravom trenutku kada ona nailazi, nije znao, ali mu je bilo drago što nije
propustio trenutak da je još jednom pogleda.
I ništa više od toga. Ispratio bi je kradomice pogledom dok
ne bi sišla niz stepenice, ušla u vodu i ravnomernim pokretima zaplivala odmičući
od obale.
Dok je plivala dalje od obale
zadržavala je njegov lik pred očima. Više iz znatiželje da sazna nešto o njemu,
ne očekujući susret, mada ne bi imala ništa ni protiv toga. Pamtila je kako je
prošle godine završila letovanje, njegovim pogledima i svojom zapitanošću. A i
tih nekoliko dana koliko je ostala na moru završilo se isuviše brzo. Ove godine
njeni su planirali ostati isto toliko, ali je već prošlo nekoliko dana. Za
razliku od prošle, ove godine ona je slobodnija, međutim, on nije sam. Dok ga
posmatra iz daljine, otplivavši i zadržavajući se kraj konopca
sa bovama koje označavaju kraj plaže, vidi da je on i dalje pod suncobranom.
Izlazeći iz mora, dok prolazi pored mesta na kom leži, obara pogled i namerno
ne gleda u tom pravcu, on je zadubljen u knjigu i ne primećuje da je prošla.
Po njenom povratku iz mora opet je vidi kako se vrpolji,
briše pocrnelo telo od kapljica, menja kupaći kostim zaklonjena peškirom i
spušta na ležaljku. Ali ne ostaje dugo tako opružena. Nešto je muči, vrelina sunca
koje nemilice prži ili nešto drugo. Čas odlazi u hlad, čas je opet tu, vrti se,
a onda, evo je opet kako kreće da se bućne u more i uskoro će proći pored
njega. U tom hodu žene-devojčice ima toliko dražesnosti i on, ma koliko to
izgledalo drsko, prekida čitanje i prati svaki njen korak, svaku kretnju.
Sad mu namerno neću dati taj
užitak, neću nimalo okrenuti glavu na tu stranu dok prolazim i gledaću prema
moru, misli ona. I zaista, kočoperno prolazi okrenutog lica prema plaži, malo
podignutog uvis, ponosno. Ali njen gipki hod toliko pleni, ona kao da ne dotiče
stopalima vreli asfalt već lebdi. Potom ulazi u more zabacujući dugu kosu za
leđa, zaranja za trenutak, pojavljuje se na površini i pliva dalje.
Namerno je okrenula glavu. Ovo postaje ružno s moje strane. Nije
mogla da ne primeti. Ona je tako mlada i lepa i ne bih smeo ni jednog trenutka više
da je pogledam i pomislim bilo šta, na muci je Andrej. Ipak se podiže, kao u
polusnu, samo što ne poleti i pliva, kao da je slučajno odabrao baš taj
trenutak. Ne pliva brzo, ali vidi kako ona ravnomernim zamasima odmiče, i povremeno
u elegantnom luku zaranja. Njene skupljene i ukočene noge trenutak vire okomito
iznad vode, a onda nestaje cela u dubini. Roni dugo i pojavljuje se opet, prvo
njena glava, onda vrat, grudi... i pliva zatim tako mirno, kao da ne obraća
pažnju ni na šta. On bi rado da je stigne, da pliva uporedo uz nju, ali pomalo
postiđen odustaje od toga. I već su oboje doplivali i zastali, blizu jedno
drugog, kod konopca s bovama. Hvataju ga
rukama i kao da se slučajno odmaraju ostaju plutati neko vreme, oboje s nekom
vatrom u grudima. Ne gledaju se. Samo tako miruju i kao da jedno drugo ne
primećuju. Baš je lepa, misli Andrej, ali ne preduzima ništa. Onda se okreće i
pliva prema obali. Ni on ni ona nisu imali hrabrosti da prozbore ni reči.
Nakon nekog vremena opet su
oboje u vodi i ona shvata da to nije slučajno. Pokušava zadržati ozbiljno lice.
Pravi se da ga ne primećuje i opet roni, duboko, dugo, pa pliva prema bovama.
Sve se ponavlja, samo sada su u povratku veoma blizu jedno drugome.
More je tako lepo i meko, ono
kao da nas miluje, misli.
Njegov se pogled u jednom trenutku sreće s njenim i izvaljuje
besmislicu koju inače ne bi, u normalnoj situaciji, nikada rekao:
– Sada se pravimo važni.
Ona ne reaguje nikako, ali ga sada s metar udaljenosti gleda
u oči, dok on razočaran time što ništa pametnije nije rekao ubrzano pliva
ostavljajući je iza sebe.
Da li će sada opet ući u more
za mnom, pita se ona? Priželjkuje to. Onda, po ko zna koji put ulazi u plićak,
ali ne pliva odmah nego stoji na samom početku i rukama poleva vodu po telu. Kapljice
joj klize preko pocrnelog tela, kao u Cigančice. A on, kao slučajno, radi to isto
i stoji veoma blizu nje. Sada im se pogledi povremeno sreću i, napokon, ni sami
ne znajući kako, započinju razgovor.
Svaki Andrejev pokret, svaka njegova reč postaju proračunati.
Telo mu podilaze žmarci dok gleda u njene mladalački zategnute obraze i velike
oči. Kristalna svetlost ispunjava prostor oko nje i gleda je zadivljeno,
izbliza.
Ona govori neke reči koje kao
da ne čuje. Valjda odgovara na kratka pitanja. Telom joj prolaze drhtaji koje
ne zna da objasni i sva je ispunjena eteričnom radošću. A svaka njegova reč
koju čuje i neće zapamtiti meka je kao zvezda kada pada.
On ponavlja valjda što je već rekao, kao u snu, i gleda u
njena lepa usta i kako je ozbiljno skupila veđe. Čuje da ga pita nešto tonom
deteta, mada pred njim u vodi do kolena stoji zrela žena. Prave reči mu ne
izlaze, one koje su mu u ovom trenutku najpotrebnije, ali mu se u svest urezuje
ime Leticija, koje joj baš pristaje.
Dok leži na ležaljci cela
prožeta dubokim mirom, njoj više kao da ne smeta užareno sunce. Oseća
zadovoljstvo i gleda duboko u nebo, pronalazeći gore u visini pticu koja liči
na malu nepomičnu tačku. I jedva čeka da ponovo uđe u more i da se tamo opet
sretnu.
Sedeći ispod suncobrana (dok
ga Leticija posmatra sa svog mesta), Andrej sanjari kako ga ona miluje
svojim prelepim rukama i ubrzano zapisuje:
MORE JE TAKO MLADO
Mlade i vitke devojke, prave lepotice,
koje sa svakim letom nove dozrevaju, ulaze
pored mene u more. Od toga ono postaje
lepše, kao njihove prozračne grudi.
Dok plivajući u blizini udišem miris soli
i njihove kože u kojima beli galeb spava,
za trenutak ponovo sam srećan i mlad.
Očima tražim njihove majke koje su tu negde,
sigurno lepe kao i one, ali mirnije i otežale
od sunca i leta. A more je uvek tako mlado,
kao devojke koje dozrevaju i podsećaju na
godine odletele u nepovrat s cvrčcima
ili dole u dubinu glatkih riba da se
gnezde u praznim školjkama.
Devojački veseli smeh rasprskava se u zrnca
koja svetlucaju iza njih, dok kao delfini seku
morske talase. Sa svakim zamahom ruku njihove
i moje kapi potajno se ljube i pomešane nestaju
ne ostavljajući trag. Ostaje samo san,
razlistan kroz rukopise rumenih usana.
Нема коментара:
Постави коментар